hrvatska.eu zemlja i ljudi
Miljenko Stančić, Slikar Karas (1953). Stančićevo slikarstvo svrstava se u nadrealizam i magični realizam.
Kultura

Likovna umjetnost

Na području današnje hrvatske države sačuvani su znameniti tragovi iz prapovijesnoga doba (nalazište pračovjeka u Krapini, ostatci vučedolske kulture iz 3. tisućljeća pr. Kr.) te nalazišta (Vis, Hvar, Osijek, Vinkovci, Sisak) i spomenici civilizacije grčko-rimskoga svijeta (arena i slavoluk Sergijevaca u Puli, 1–2. st., Dioklecijanova palača u Splitu, 4. st., naselje Salona u Solinu, 2–7. st., Eufrazijeva bazilika u Poreču, 6. st.) na koje se sretno nadovezalo stvaralaštvo domaćih ljudi, učinivši hrvatsku graditeljsku i likovnu baštinu ravnopravnom svjetskom sastavnicom.

Predromanika (druga polovica 8. st. – kraj 10. st.) Pod utjecajem kasne antike, zapadnoeuropskoga i bizantskoga kulturnog kruga nastale su predromaničke crkvice raznolikih tlocrta; najrasprostranjeniji je centralni tip građevine sa svodovima ili malim kupolama, potom crkvice longitudinalnog oblika, a sagrađeno je i nekoliko većih crkava (Knin, Biograd na Moru, Solin), koje se vezuju uz hrvatske vladare i druge velikodostojnike. Kao klesana dekoracija kamenoga liturgijskog namještaja ističe se između 9. i 11. st. bogata pleterna ornamentika s kršćanskim simbolima, a na mnogim oltarnim pregradama zabilježena su imena hrvatskih vladara (Višeslav, Trpimir, Branimir, Mutimir, Držislav). Oružje i nakit pronađeni u grobovima isprva su bili karolinškoga, odnosno bizantskoga podrijetla, a postupno su dobili obilježja domaćih majstora.

Sveti križ u Ninu, crkva križna tlocrta s kupolom; drži se najmanjom katedralom na svijetu.
Sv. Donat u Zadru, sa zvonikom katedrale sv. Stošije u pozadini, sjedinjuje karolinške i bizantske utjecaje. Podignut je na antičkom forumu, a po svojoj je veličini (27 m) druga predromanička rotonda u Europi, iza Aachena.
Sveti Spas na vrelu Cetine, jednobrodna građevina s trolisnom apsidom; na zapadnoj strani ima karolinški westwerk. Dao ju je podignuti župan Gastika.
Zvonik Sv. Marije u Zadru, prvi spomenik zrele romanike, građen po narudžbi hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana 1105.
Jedan od dvaju sačuvanih pluteja iz crkve sv. Nediljice u Zadru s narativnim ciklusom biblijskih prizora.
Sv. Martin u Svetom Lovreču u Istri, trobrodna bazilika dubokoga kora s trima apsidama dekoriranim plitkim nišama.

Romanika (11. st. – sredina 13. st.). Romaničke regionalne inačice izražene su u različitom razvojnom stupnju pojedinih područja (intenzivno se obnavljaju ili grade zidine i utvrde, podižu crkve, gradske lože i palače u Dalmaciji i Istri, rjeđe u sjevernim krajevima), ali i u različitosti prevladavajućih vanjskih utjecaja (Lombardija, Apulija, Venecija, Bizant) ili jačoj lokalnoj antičkoj i predromaničkoj baštini. Od druge polovice 11. st. u graditeljstvu se pojavljuje tip trobrodne romaničke bazilikalne crkve s apsidama, a pregrađuju se gotovo sve ranokršćanske katedrale (Krk, Rab, Zadar, Dubrovnik) i samostanske crkve (Sv. Krševan u Zadru, 1175). Zvonici su jedan od najmonumentalnijih ostvarenja romaničkoga graditeljstva. Ranoromaničko kiparstvo 11. st. ponovo je uvelo ljudski lik (lik hrvatskoga vladara iz splitske krstionice; pluteji iz crkve sv. Nediljice u Zadru), a od početka 13. st. pojavljuje se jak osjećaj za plastičnost, poput drvenih vratnica splitske katedrale, rad Andrije Buvine, i veličanstvenoga Radovanova portala katedrale u Trogiru. U splitskoj katedrali (13. st.) nalazi se najstariji primjer drvenih korskih klupa na svijetu. Zidno slikarstvo sačuvano je fragmentarno (Ston, Srima, Zadar, Peroj, Dubrovnik). Minijature u kodeksima izrađivale su se u dalmatinskim skriptorijima (Osor, Zadar, Šibenik, Split) i Zagrebu. Osobito je mjesto unutar romaničke umjetnosti imao zlatarski obrt (križevi, moćnici, prijenosni oltarići, raspela).

Portal katedrale sv. Lovre u Trogiru (građena 13–16. st.), djelo majstora Radovana iz 1240.
Freska s likom vladara-donatora u crkvi sv. Mihajla kraj Stona, izvedena u inačici benediktinskoga slikarstva.
Blaž Jurjev Trogiranin, najvažniji predstavnik dalmatinske kasnogotičke slikarske škole (poliptih, crkva sv. Ivana Krstitelja u Trogiru).
Vratnice katedrale sv. Dujma u Splitu iz 1214, jedne od rijetkih očuvanih drvenih vratnica toga doba, djelo su Andrije Buvine.
Katedrala sv. Jakova u Šibeniku; započetoj trobrodnoj gotičkoj crkvi Juraj Dalmatinac dodao je poprečni brod i kupolu nad križištem, tri polukružne apside, krstionicu i sakristiju. Od kiparskih djela ističe se friz od 71 realističkoga portreta ranorenesansnih odlika. Od 2000. na UNESCO-ovu Popisu svjetske kulturne baštine.
Slikarstvo iluminacija dosegnulo je visoku razinu u glagoljaškom misalu vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, a rad je domaćega majstora (između 1403. i 1404).

Gotika (13. st. – kraj 15. st.). Gotika se u sjevernoj Hrvatskoj pojavljuje u 13. st., a njezini tipični i jednostavni elementi zadržali su se do 16. st. (crkva sv. Marije u Lepoglavi i sv. Marka u Zagrebu). U Dalmaciji se od druge polovice 15. st. po uzoru na mletačku gotiku grade crkve, gradske vijećnice, klaustri, gradske lože i palače. Najvažniji je predstavnik mješovita gotičko-renesansnoga stila graditelj i kipar Juraj Dalmatinac, koji se školovao u Veneciji, radio u Italiji (Ancona) te u dalmatinskim gradovima. U dodiru sa sjevernjačkim smjerovima, slikarstvo je u Istri dosegnulo vrhunac na freskama u Pazinu, Butonigi, Bermu (Vincent iz Kastva, druga pol. 15. st.). Poseban izraz pučkoga stvaralaštva srednjevjekovnoga razdoblja predstavljaju nadgrobni spomenici, stećci nastali 13–16. st. (Cista Provo, dolina Neretve, Konavle).

Talijanski zlatar Franjo iz Milana sa zadarskim je suradnicima 1380. dovršio škrinju za moći sv. Šimuna (narudžba hrvatsko-ugarske kraljice Elizabete).
Veliki Tabor, vlastelinski grad u Hrvatskom zagorju, podignut tijekom 15. i 16. st., ima četiri široke renesansne polukružne kule, koje se dvokatnim arkadnim trijemovima otvaraju prema dvorištu.
Lucijan Vranjanin, glavno dvorište vojvodske palače u Urbinu (1455–80)
Julije Klović, Oplakivanje (nakon 1550), Firenca, Uffizi
Kapela-grobnica bl. Ivana Trogirskoga, vrhunac ranorenesansnoga humanizma, nastala je između 1468. i 1494.
Nikola Božidarević, Navještenje (1513), zbirka dominikanskoga samostana u Dubrovniku

Renesansa (sredina 15. st. – 16. st.). Hrvatska je prva europska zemlja koja je prihvatila talijanske renesansne utjecaje. Punu zrelost ranorenesansnoga stila ostvario je talijanski kipar i graditelj Nikola Firentinac u kapeli bl. Ivana Trogirskoga u katedrali u Trogiru, što ju je radio u suradnji s Andrijom Alešijem. U istoj se kapeli nalaze sv. Ivan Evanđelist i sv. Toma, rad Ivana Duknovića, koji je najviše djelovao u Italiji (sarkofag s likom pape Pavla II. iz 1473. u kripti bazilike Svetoga Petra u Rimu) i na dvoru Matije Korvina u Ugarskoj. Dok se u Dubrovačkoj Republici grade plemićki ljetnikovci, osebujne tipologije čak i u europskim okvirima, na sjeverozapadu Hrvatske, od Čakovca do Senja, podižu se brojne utvrde za obranu od Osmanlija; ističe se utvrda-dvorac Veliki Tabor (1505) i idealan renesansni grad-tvrđava Karlovac (1579).

Slikarstvo je renesansnu zrelost dosegnulo u djelima Nikole Božidarevića početkom 16. st. U to su doba mnogi hrvatski umjetnici djelovali u Italiji pod nadimkom Schiavoni, a najpoznatiji su od njih slikari Juraj Ćulinović, Andrija Medulić i Julije Klović, već za života nazvan »Michelangelom minijature«, kipar Franjo Vranjanin, autor profinjenih mramornih poprsja, i graditelj Lucijan Vranjanin.

Franjo Vranjanin, Portret dvorske dame (1472–74), New York, Frick Collection
Abraham žrtvuje Izaka (oko 1715), iz Strossmayerove galerije starih majstora u Zagrebu, djelo je Federika Benkovića.
Anton Lerchinger, Uznesenje Blažene Djevice Marije, 1772. Freska na svodu crkve Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu.
Čakovec, grad-tvrđava (16. st.)
Jednobrodna hodočasnička zavjetna crkva sv. Marije Jeruzalemske na Trškom Vrhu kraj Krapine.
Karlovac (1579), idealan renesansni grad-tvrđava

Barok (17–18. st.). Hrvatski barok prevladavao je u crkvenom (Sv. Katarina u Zagrebu, Sv. Marija Snježna u Belcu, Sv. Marija Jeruzalemska u Trškom Vrhu, Sv. Vid u Rijeci, Sv. Vlaho u Dubrovniku) i javnom graditeljstvu (palače Vojković-Oršić-Rauch u Zagrebu, Patačić u Varaždinu; dvorci Gornja Bedekovčina, Daruvar, dvorac Eltz u Vukovaru). Ističu se barokne arhitektonske cjeline u Varaždinu i Dubrovniku, utvrda Tvrđa u Osijeku i zagrebački Gornji grad. Iluzionističke freske i štuko dekoracije te oltare i kipove uglavnom su radili strani majstori (Ivan Krstitelj Ranger, Francesco Robba, Franc i Krištof Andrej Jelovšek, Anton Lerchinger), ali i poneki domaći (Tripo Kokolja). Federiko Benković djelovao je pak u Italiji, Austriji i Njemačkoj.

Baroknu drvenu kapelu sv. Barbare u Velikoj Mlaki kraj Zagreba gradili su lokalni tesari, a unutrašnjost bogato oslikavali pučki slikari (18. st.).
Unutrašnjost kapele sv. Barbare bogato su oslikavali pučki slikari.
Maksimir u Zagrebu, jedan od prvih javnih perivoja u Europi, 1794. otvoren za javnost. Zaštićen na površini od 316 ha kao spomenik prirode i kulture.
Barokna crkva sv. Vlaha, podignuta 1706. u slavu svetca zaštitnika grada Dubrovnika.
Vlaho Bukovac, Gundulićev san (1894)
Zlatna dvorana u palači Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, ukrašena pozlaćenom štukaturom i oslikana temama iz hrvatske prošlosti (19/20. st.).

Od klasicizma do moderne (kraj 18. st. – kraj 19. st.) Za klasicizma su glavni naručitelji arhitektonskih objekata bili plemstvo (dvorci Pejačević u Retfali, 1801, i Virovitici, 1804) te crkvene (park Maksimir u Zagrebu; Sv. Terezija u Suhopolju, 1807–16) i vojne vlasti. U prvoj polovici 19. st. potrebe građanskoga staleža zadovoljavao je intimniji i skromniji bidermajer, a uporabni i dekorativni predmeti uvozili su se ili proizvodili u hrvatskim staklanama, manufakturama kamenine i radionicama pokućstva. Bidermajersko slikarstvo pojavilo se 1830-ih, uglavnom sa stranim putujućim slikarima, a s Vjekoslavom Karasom započelo je osamostaljivanje njegove hrvatske sastavnice. U drugoj polovici 19. st. u slikarstvu prevladavaju povijesne teme (Ferdo Quiquerez, Oton Iveković, Mato Celestin Medović), posebno zastupljene u raskošnoj Zlatnoj dvorani na zagrebačkom Gornjem gradu (danas u Hrvatskom institutu za povijest), a u arhitekturi historijski stilovi, kojima se grade reprezentativne javne građevine i palače (neoromanička katedrala u Đakovu, 1866–82; Obrtna škola i Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu, 1891; hrvatska narodna kazališta u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Zagrebu; urbanizacija zagrebačkoga Donjega grada). Potkraj 19. st. započeo je nagli razvoj turističke arhitekture na Kvarneru (hotel Imperijal u Opatiji, 1885) i u Dalmaciji te industrijske arhitekture (Tvornica papira Hartera, Rijeka). Secesija je ostvarena na reprezentativnim građevinama u Zagrebu, Osijeku (niz palača u Europskoj aveniji) i Splitu te u ranim kiparskim radovima Ivana Meštrovića.

Zaruke kralja Zvonimira Celestina Medovića u Zlatnoj dvorani palače Hrvatskog instituta za povijest.
Bela Čikoš-Sesija, Valpurgina noć (1898)
Menci Klement Crnčić, Pogled s Bellaviste (1902)
Emanuel Vidović, Angelus (1907)
Josip Račić, Pred ogledalom (1908)
Ljubo Babić, Crvene zastave (oko 1919)

Moderna, postmoderna, suvremena umjetnost (20 st. – 21. st.)

Arhitektura. Ideje moderne, stvaralačku slobodu i pravo na individualni umjetnički izraz u arhitekturi zastupao je Viktor Kovačić, a funkcionalizam Drago Ibler i Stjepan Planić, vodeći arhitekti zagrebačke arhitektonske škole između dvaju svjetskih ratova, kojoj još pripadaju primjerice Juraj Denzler, Mladen Kauzlarić, Juraj Neidhardt, Josip Pičman i Ivan Zemljak (škola na Jordanovcu, 1935). U Splitu su istodobno avangardne ideje promicali Zlatibor Lukšić, Helen Baldasar, Emil Ciciliani, Josip Kodl (hotel Ambasador, 1937).

Secesijska stambena zgrada u Zagrebu (1906) Vjekoslava Bastla.
Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (nekoć Nacionalna i sveučilišna knjižnica), projekt Rudolfa Lubynskoga, najvrsniji je primjer secesijske arhitekture (1910–13).
Secesijska zgrada kina Urania u Osijeku (1912) Viktora Axmanna.
Palača Burze u Zagrebu Viktora Kovačića (započeta 1923, dovršio ju je 1927. njegov suradnik Hugo Ehrlich).
Napretkova zadruga u Zagrebu (1936) Stjepana Planića.
Drveni neboder u Zagrebu (1958) Drage Iblera.

U poslijeratnoj intenzivnoj izgradnji hrvatska se arhitektura uključuje u tzv. internacionalni stil. U većim gradovima došlo je do velikih planskih izgradnji četvrti (Novi Zagreb, Split II i III), a uza stambenu arhitekturu (zgrade Drage Galića u Vukovarskoj, Ive Vitića u Laginjinoj ulici u Zagrebu), gradi se niz reprezentativnih javnih zdanja, na kojima su svoje izraze razvili mnogobrojni arhitekti, poput Vladimira Turine (stadion u Maksimiru, 1946–62), Kazimira Ostrogovića (zgrada zagrebačkoga poglavarstva, 1956–58), Vjenceslava Richtera (jugoslavenski izložbeni paviljoni u Bruxellesu, 1958, i Milanu, 1964), Radovana Nikšića i Ninoslava Kučana (današnje Pučko otvoreno učilište u Zagrebu s visokoestetiziranim interijerima Bernarda Bernardija, 1961), Slavka Jelineka (poslovni neboder Zagrepčanka, 1976). Polovicom 1960-ih porast turizma prati i nagla izgradnja turističke arhitekture, no s visokim dometom u oblikovanju i uklapanju u okoliš, vidljivim posebno u kompleksu hotela Solaris kraj Šibenika (1968) Borisa Magaša, autora i splitskoga Hajdukova stadiona (1979).

Paviljon Jugoslavije na izložbi EXPO u Bruxellesu (1958) Vjenceslava Richtera.
Koncertna dvorana »Vatroslav Lisinski« u Zagrebu (1960–73) Marijana Haberlea, Minke Jurković i Tanje Zdvořak.
Muzej vučedolske kulture kraj Vukovara (2015) Gorana Rake.
Josip Seissel, Pafama (1922)
Edo Murtić, Highway (1952)
Miljenko Stančić, Slikar Karas (1953)

Postmodernističke težnje razabiru se u radovima Nikole Filipovića, timu Zvonimira Krznarića, Davora Mancea i Marijana Hržića, autora Krematorija i nove zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, projektirane u suradnji s Velimirom Neidhardtom, suautorom novoga zagrebačkog aerodroma (2017, s Brankom Kinclom). Vrijedna djela ostvario je Dinko Kovačić u Splitu te Nikola Bašić u Zadru, koji je posebnu pozornost posvetio arhitektonsko-kiparskim intervencijama u prostoru (Morske orgulje, 2005).

U novije vrijeme gradi se zanimljiva muzejska arhitektura (Igor Franić, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu, 2009; Goran Rako, Muzej vučedolske kulture u Vukovaru, 2015). Na prijelazu stoljeća stasala je generacija koja nastavlja njegovati raznorodnost arhitektonskog izraza (Milan Šosterič, Muzička akademija u Zagrebu, 2014); tim Idis Turato i Saša Randić te autori okupljeni u arhitektonskim atelijerima, poput »3LHD« (Saša Begović, Tanja Grozdanić Begović, Marko Dabrović, Silvije Novak) i »STUDIO UP« (Toma Plejić i Lea Pelivan), ostvaruju uspjehe u različitim arhitektonskim područjima, posebno turističkim i sportskim, te su, uz već međunarodno prepoznate arhitekte Vinka Penezića, Krešimira Roginu i Hrvoja Njirića, zapaženi i izvan Hrvatske.

Ljubo Ivančić, Autoportret sa stalkom (1958)
Marino Tartaglia, Figura (1963)
Ivo Gattin, Rasporena površina (1961)
Julije Knifer, Meandar u kutu (1961), Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu
Vlado Kristl, Varijanta I (1962)
Miroslav Šutej, Objekt I (1968)

Slikarstvo. Dolazak pariškoga đaka Vlaha Bukovca u Zagreb 1893. imao je prijelomno značenje u slikarstvu; njegov otvoreni kolorizam preuzelo je više mladih slikara (Zagrebačka šarena škola), koji su činili slikarsko krilo hrvatske moderne, među ostalim Oton Iveković, koji je spojio povijesne teme s impresionističkim pristupom, Robert Auer i Bela Čikoš-Sesija, nadahnuti secesijom, Menci Klement Crnčić, začetnik moderne hrvatske grafike, te u Splitu Emanuel Vidović, isprva okrenut talijanskomu divizionizmu, a potom ekspresionizmu. Čikoš-Sesija i Crnčić osnovali su 1903. privatnu školu, koja je 1921. prerasla u Akademiju (današnju Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu). Suprotno toj težnji k »čistomu slikarstvu«, umjetnici secesijskih nadahnuća, okupljeni oko skupine Medulić (osnovana 1908. u Splitu) i kipara Ivana Meštrovića, poput Mirka Račkog i Tomislava Krizmana, tragali su za nacionalnim likovnim izrazom u motivima narodnih legendi i junačkih mitova.

Hrvatski arhitekti i likovni umjetnici redovito sudjeluju na Bijenalu u Veneciji, Documenti u Kasselu i drugim istaknutim međunarodnim kulturnim događanjima. Jedan od njih bio je i Vlaho Bukovac, koji je prvi put na venecijanskom Bijenalu izlagao već 1897.

Josip Račić, Miroslav Kraljević, Vladimir Becić i Oskar Herman, pripadnici tzv. münchenskoga kruga, donijeli su sa studija novine u hrvatsko slikarstvo, a progresivnu nit (od cézanneizma preko ekspresionizma i neorealizma do neoklasicizma) održavali su izlagači na izložbama Proljetnoga salona (1916–28), isprva većinom njegovi pokretači Ljubo Babić i Zlatko Šulentić, potom sa svojim kubističkim i postkubističkim nagnućima praški đaci, članovi Grupe četvorice (Vilko Gecan, Milivoj Uzelac te posebno Marino Tartaglia i Milan Steiner). Arhitekt i slikar Josip Seissel (pseudonim Jo Klek) naslikao je 1922. prvu apstraktnu sliku, a osebujan izraz razvili su Antun Motika, koji je do krajnjih granica rasvijetlio boju, te Ignjat Job, koji je pak razvio snažan, gestualni, koloristički ekspresionizam. Članovi lijevo orijentirane skupine Zemlja (1929–35, Leo Junek, Marijan Detoni, Vilim Svečnjak) zauzimali su se za socijalnu tematiku; glavni ideolog bio je Krsto Hegedušić, promotor naivne umjetnosti, osobito Hlebinske škole, koja je sredinom 20. st. postala međunarodno poznatom, poglavito slikari Ivan Generalić, Ivan Rabuzin i Ivan Lacković Croata.

Exat 51 u postavu Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu
Ivan Generalić, Crveni bik (1972)
Ferdinand Kulmer, Struktura ponavljanja 172 (1972)
Dimitrije Bašičević Mangelos, Le projet principal de la deuxième civilisation (1977/78)
Sanja Iveković, Prije – poslije (1976)
Tomislav Gotovac, Zagreb, volim te! (1981)

Poslijeratno razdoblje socijalističkoga realizma prevladano je već krajem 1940-ih te je došlo do ponovnoga povezivanja s europskim i američkim avangardnim tokovima (lirska apstrakcija, informel i apstraktni ekspresionizam). Prvi su ih slijedili Edo Murtić i Ferdinand Kulmer, a proširili i radikalizirali Ivo Gattin, Đuro Seder i Marijan Jevšovar. Osoban apstraktni izraz razvili su Albert Kinert, Ordan Petlevski, Oton Gliha, a potom i Eugen Kokot i mnogi drugi.

Krugu figurativnoga postnadrealističkog, fantastičkog ili metafizičkog slikarstva pripadaju Miljenko Stančić, Vasilije Josip Jordan, Nives Kavurić-Kurtović, Slavko Kopač i Josip Vaništa, dok je Ljubo Ivančić vrsno povezao ekspresionističku figuraciju s informelom. Angažiranu verziju figuracije donosi 1970-ih skupina Biafra (Zlatko Kauzlarić-Atač), ekspresivnu inačicu Zlatko Keser, fotorealističke tendencije slijedi Jadranka Fatur, dok novi pristup slikarstvu donosi poetika nove slike (Nina Ivančić, Zvjezdana Fio, Željko Kipke), a postmodernističkoj raznolikosti krajem 20. st. pridonose i Zlatan Vrkljan, Zoltan Novak i mnogi drugi. Figurativni izraz i danas njeguju hrvatski slikari, od konceptualnoga pristupa (Lovro Artuković) do ekspresionističkoga ili popartističkoga nadahnuća (Ivica Malčić, Robert Šimrak, Tomislav Buntak), često reflektirajući suvremenu zbilju i njezine kulturne kodove.

Mladen Stilinović, Eksploatacija mrtvih (1984–90)
Edita Schubert, Trapez (1985)
Dalibor Martinis, Tavola calda (1987)
Vesna Pokas, Rad bez naziva (2007)
Renata Poljak, Partenza (2016)
Ivan Meštrović, Kontemplacija (1924)

Od početka 1950-ih djelovala je na zasadama Bauhausa i konstruktivizma i skupina EXAT 51, koja je krenula smjerom geometrijske apstrakcije, osobito u djelima svojih slikarskih prvaka Vlade Kristla i Ivana Picelja. Blizak im je bio Julije Knifer, vjeran svojoj jedinoj preokupaciji – meandru. Na iskustva egzatovaca nadovezao se međunarodni umjetnički pokret nove tendencije, na čijim se antologijskim izložbama istaknuo i Miroslav Šutej, koji je razvio likovni govor op-arta (kao i Ante Kuduz), poigravajući se granicama između slikarstva, grafike i kiparstva, što je potaklo umjetnike da se okrenu ambijentalnoj umjetnosti (Ljerka Šibenik, Edita Schubert) i istraživanju slikarskoga medija u okvirima primarnoga i analitičkoga procesa (Boris Demur, Dubravka Rakoci, Goran Petercol).

Pripadnici protokonceptualne skupine Gorgona (Marijan Jevšovar, Julije Knifer, Đuro Seder, Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Dimitrije Bašičević Mangelos) nekonvencionalnim su likovnim aktivnostima ranih 1960-ih i Tomislav Gotovac performansima i istraživanjima različitih medija, pogotovo filma, utrli put naraštajima konceptualnih umjetnika, koji su u okvirima nove umjetničke prakse od kraja 1960-ih eksperimentirali netradicionalnim umjetničkim postupcima i materijalima te novim medijima (Goran Trbuljak, Sanja Iveković, Dalibor Martinis; Vladimir Dodig Trokut; 1970-ih Grupa šestorice autora: Željko Jerman, Boris Demur, Mladen Stilinović, Sven Stilinović, Vlado Martek, Fedor Vučemilović). Današnja suvremena umjetnost nastavila je njegovati eksperiment, performans (Slaven Tolj, Siniša Labrović, Igor Grubić), ambijentalnu umjetnost (Mirjana Vodopija, Viktor Popović, Ivana Franke), transmedijsko izražavanje (David Maljković, Damir Očko, Zlatko Kopljar), često uz naglašeni društveni angažman (Andrea Kulunčić, Renata Poljak).

Antun Augustinčić, Spomenik miru u New Yorku (1955)
Aleksandar Srnec, Luminokinetički objekti, Muzej suvremene umjetnosti u Zagrebu
Vojin Bakić, spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u Zagrebu (1964)
Ivan Kožarić, Prizemljeno sunce u Zagrebu (1971)
Dušan Džamonja, Skulptura Alp-II (19754), Park skulptura u Vrsaru
Siniša Majkus, Embrio, Umjetnički paviljon u Zagrebu (2004)

Kiparstvo. Realističnim skulpturama Ivana Rendića započinje razvoj modernoga hrvatskog kiparstva, nastavlja se preko Roberta Frangeš-Mihanovića, Rudolfa Valdeca i Branislava Deškovića, animalista impresionističke inspiracije, do kiparskoga velikana Ivana Meštrovića, autora mnogobrojnih kipova u mramoru, bronci i drvu, arhitektonsko-kiparskih spomenika raznovrsnih stilskih obilježja (od secesije, preko rodinizma, antičkih, gotičkih i renesansnih iskustava do Bourdelleova i Maillolova shvaćanja oblika) i Frane Kršinića, koji je nadahnut klasikom i mediteranskom tradicijom bio uzor mnogim naraštajima. Istodobno rade i Antun Augustinčić i Vanja Radauš, kipari psihološki motiviranoga realizma i socijalno orijentiranih težnji.

Nositelji novoga duha nakon 1950. bili su Kosta Angeli Radovani te kipari apstraktnog izraza Vojin Bakić, Dušan Džamonja i Ivan Kožarić, autor velikog i heterogenog opusa. U okvirima međunarodnoga pokreta nove tendencije, potaknuti konstruktivističkim idejama, bivši članovi skupine EXAT 51 stvaraju prve luminokinetičke objekte 1960-ih (Aleksandar Srnec) i tzv. sistemsku plastiku (Vjenceslav Richter). Na rubu apstrakcije i figuracije svoj su opus, uglavnom u drvu, izgradili Ksenija Kantoci, Branko Ružić i Šime Vulas. Sklonost elementima pop-arta pokazuju djela Vaska Lipovca, Zvonimira Lončarića i Marije Ujević-Galetović. Početkom 1970-ih, oslanjajući se na Radauševa djela i ona Valerija Michielija, članovi skupine Biafra (Stjepan Gračan, Ratko Petrić, Miro Vuco) stvaraju radikalnu, ekspresivnu, društveno angažiranu skulpturu. Idući je naraštaj, priklanjajući se postmodernističkim strujanjima, razvio izraz s osloncem na tradiciju u slobodnim apstraktnim oblicima i ludičkim asocijacijama (Peruško Bogdanić, Dalibor Stošić, Matko Mijić). Suvremeni se hrvatski kipari koriste širokim spektrom medija i materijala (Siniša Majkus); svojim objektima, instalacijama i ambijentima često komentiraju suvremeni život i društvo (Ines Krasić, Kristian Kožul, Ivan Fijolić, Alem Korkut).