Hrvatsko-ugarska unija

(1102–1527)

Nakon smrti posljednjega Trpimirovića kralja Stjepana II., u Hrvatskoj je izbio prijestolni rat, koji je završio 1102. izborom ugarskoga kralja Kolomana Arpadovića za hrvatskoga kralja te sklapanjem personalne unije s Ugarskom, koja je potrajala do 1918.

U novoj državnoj zajednici Hrvatska je ostala cjelovita sve do vladavine Bele IV. (1235–70), koji je na prostoru nekadašnje Donjopanonske kneževine osnovao Slavoniju kao novu jedinicu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva sa središtem u Zagrebu. Istodobno su Mlečani prisvojili velike dijelove Dalmacije, a područja uza srednji tok rijeke Vrbasa te Sane pripala su Bosni. Nakon izumrća Arpadovića izbio je prijestolni rat, Mlečani su osvojili preostale hrvatske gradove u Dalmaciji, a bosanski vladari južnu Hrvatsku od rijeke Cetine do Neretve.

Godine 1309. Hrvatskom je zavladao Karlo I. Robert iz napuljskog ogranka francuske dinastije Anjou. Njegov sin Ludovik I. Veliki ponovo je sjedinio Hrvatsku i Slavoniju, povratio od Bosne zaposjednute teritorije (1357) i od Mlečana istočnu obalu Jadrana od Istre do Boke kotorske (1358) te pospješio gospodarski razvitak i integracijske procese između Drave i Jadrana.

Hrvatska sredinom 14. st.
Cetingradski sabor. Na saboru u Cetingradu 1527. hrvatski su velikaši neovisno o Ugarskoj izabrali Ferdinanda I. Habsburškoga za hrvatskoga kralja, čime su potvrdili hrvatsku državnost.
Sulejmanov most u Osijeku. Najpoznatija osmanska građevina na području Hrvatske. Podignut je 1566. prema projektu graditelja Kodže Mimara Sinana. Nazivan je »osmim svjetskim čudom«. U sukobu s Osmanlijama zapalio ga je hrvatski ban Nikola VII. Zrinski.

Za Ludovikovih nasljednika krajem 14. i početkom 15. st. došlo je do dinastičkoga rata, koji su ponovo iskoristile Mletačka Republika i Bosna za teritorijalno širenje na hrvatske prostore.

U tom je razdoblju na krajnjem jugu hrvatskoga prostora započeo uspon Dubrovnika, koji je na podlozi jakoga pomorstva, trgovine i obrta razvio bogatu kulturu, diplomaciju, ljekarništvo, socijalne ustanove, vodovod, kanalizaciju i dr.

Bribirski knezovi. Velikaška obitelj iz plemena Šubića, nazvani po gradu Bribiru kraj Šibenika. Najjača feudalna obitelj u Hrvatskoj na prijelazu iz 13. u 14. st., kad su njezini pripadnici gospodari najvećeg dijela Hrvatskoga Kraljevstva, Dalmacije, Bosne, Huma i dijela Neretvanske kneževine. Ističe se Pavao I., hrvatski ban i »gospodar Bosne«. Od Bribirskih knezova potječu Šubići Zrinski, najmoćniji i najbogatiji hrvatski velikaši 16. i 17. st.
Iako u personalnoj uniji s Ugarskom, a zatim i u sastavu Habsburške Monarhije, Hrvatska je sačuvala svoju samobitnost i državnost, o čem svjedoče stari zemljovidi, na kojima je redovito prikazana kao posebna politička cjelina, kao što to pokazuje i karta nizozemskoga kartografa Gerarda de Jodea (Antwerpen, 1593).

»Predziđe kršćanstva« (1527–1683)

Polovicom 15. st. započeli su prodori Osmanlija na hrvatski prostor, učestali nakon pada Bosne pod njihovu vlast (1463). Usporio ih je kralj Matija Korvin (vladao 1458–90) izgradnjom snažnoga obrambenog sustava na istočnim granicama Hrvatske i Slavonije. Obranu je međutim oslabio poraz u bitki na Krbavskom polju 1493, u kojoj je desetkovano hrvatsko plemstvo.

»Predziđe kršćanstva«. Antemurale christianitatis latinska je sintagma kojom se nazivala Hrvatska u diplomatskoj korespondenciji (pismo pape Lava X. upućeno 1519. hrvatskomu banu Petru Berislaviću). Istodobno se koristio izraz ostatci ostataka (latinski reliquiae reliquiarum), nastao skraćivanjem izraza ostatci ostataka nekoć velikoga i slavnoga Kraljevstva hrvatskoga (latinski reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae).

Nakon pogibije posljednjega hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića na Mohačkom polju, hrvatski su velikaši 1527. za vladara izabrali Ferdinanda I. Habsburgovca, koji se istodobno sukobljavao s protukraljem Ivanom Zapoljom i s Osmanlijama.

Sisačka bitka. Bitka između hrvatsko-austrijske i osmanske vojske za sisačku utvrdu 15–22. VI. 1593. Pobjedom nad Osmanlijama trajno je zaustavljen njihov prodor prema zapadu i njihovo osvajanje hrvatskih zemalja te je uspostavljena vojna ravnoteža na granici s Osmanskim Carstvom.
Hrvatska početkom 17. st.
Pogubljenje hrvatskih velikaša, branitelja hrvatske državnosti, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana u Bečkom Novom Mjestu 1671.

Radi jačanja obrane u Zagrebu je 1558. održan prvi zajednički sabor hrvatskoga i slavonskoga plemstva, na kojem je došlo do političkog ujedinjenja hrvatskih zemalja.

Osmanska osvajanja hrvatskih zemalja zaustavljena su 1593. bitkom kraj Siska, a radi obrane Habsburgovci su na graničnim prostorima osnovali Vojnu granicu (Vojnu krajinu), koja je pod hrvatsku upravu vraćena tek 1881.

Nezadovoljstvo hrvatskih velikaša zbog komadanja hrvatskih zemalja, neaktivnosti Habsburgovaca u obrani od Osmanlija te njihovo upletanje u ovlasti hrvatskoga bana i Sabora rezultiralo je 1671. neuspjelom protuhabsburškom urotom pod vodstvom bana Petra Zrinskog i Frana Krste Frankapana. Slom urote iskorišten je za uvođenje apsolutne vlasti Habsburgovaca nad Hrvatskom i Ugarskom.