Reljefne cjeline
Iako površinom nije velika (s 56 594 km² 19. je po redu u Europskoj uniji), zbog smještaja na dodiru nekoliko velikih europskih cjelina Hrvatska je reljefno raznolika zemlja. Razlikuju se tri glavne reljefne cjeline: nizinska ili panonska, planinska ili dinarska te primorska ili jadranska.
Pretežno je nizinska zemlja, čak 53% teritorija niže je od 200 m, oko 26% čine brežuljkasti krajevi i pobrđa visine 200–500 m, dok je 21% više od 500 m nadmorske visine. Najniži dijelovi nalaze se u sjeveroistočnom dijelu zemlje, koji je dio Panonske nizine, gdje se smjenjuju aluvijalne ravnice rijeka Save, Drave i Dunava s lesnim zaravnima Baranje i Srijema.
Zapadnije se iz nizine izdižu osamljena, šumovita gorja s visinama nižim od 1000 m (Psunj, Papuk, Krndija). Rubni dio Panonske nizine prelazi u brežuljkast peripanonski prostor sa znatnijim udjelom gorja, koja ponegdje premašuju 1000 m apsolutne visine (Medvednica, Ivančica, Žumberačka gora). Prijelaz prema planinskomu području čine pobrđa i zaravni vapnenačke građe u Pokuplju i Kordunu. Pravo planinsko područje obuhvaća Gorski kotar i Liku, a dio je Dinarskoga gorja, osnovnoga smjera pružanja SZ–JI, s najvišim planinama po rubovima (Risnjak, Mala i Velika Kapela, Plješevica, Velebit, Dinara). U Gorskom kotaru oštar je kontrast planinskoga dijela i duboko usječenih riječnih dolina Čabranke, Kupe i Dobre. U unutrašnjosti Like prostrana su krška polja (Plaščansko, Gacko, Ličko, Krbavsko).
Primorski dio nadovezuje se na planinski. Na sjeveru obuhvaća poluotok Istru, a južno od Rijeke usko i visokim planinama (Velebit) omeđeno primorje s otocima. Južni dio primorja uglavnom odgovara povijesno utemeljenoj regiji Dalmaciji. Glavna je značajka toga dijela dominacija krškoga reljefa. Karakterizira ga uzdužna zonalnost i podjela na otoke, priobalni pojas i brdovito zaleđe. Priobalna zona razmjerno je uska, prema unutrašnjosti omeđena strmim padinama planina. Najšira je i najniža u flišnim zonama Ravnih kotara na sjeveru, oko Kaštela u srednjem dijelu i u delti rijeke Neretve u južnom dijelu. U zaleđu je obale Dalmatinska zagora, brdovit kraj s nekoliko prostranih krških polja (Sinjsko, Imotsko).
Krš
Oko polovice hrvatskoga teritorija krško je područje, a dio je širega područja istovrsne građe, tzv. dinarskoga krša, nazvana prema hrvatskoj planini, koje se nastavlja u Sloveniju na sjeverozapadu te u Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru na istoku i jugoistoku. Za krš je karakteristična prevladavajuća podzemna cirkulacija vode u topljivim karbonatnim stijenama (vapnencima, dolomitima). Otapajući kalcijev karbonat, voda stvara karakteristične površinske (ponikve, škrape, doline, polja) i podzemne oblike (ponori, jame, špilje). Poznato je pedesetak jama dubljih od 250 m. Lukina jama u predjelu Hajdučki kukovi u nacionalnom parku Sjeverni Velebit među 20 je najdubljih jama na svijetu (istražena do dubine od 1431 m).
Rijeke izviru iz snažnih izvora, a uz površinski tok mogu imati i podzemni (ponornice), pa se na nižim razinama ponovo pojavljuju na površini. Česti su i podmorski izvori slatke vode, tzv. vrulje. Krš može biti pošumljen ili posve gol. Hrvatska se drži jednom od klasičnih zemalja krša u europskim okvirima. Razvijeni su gotovo svi oblici, pa su hrvatski nazivi za pojedine krške oblike prihvaćeni u međunarodnoj znanstvenoj terminologiji. U krškom području najveće su zalihe podzemne pitke vode, koje zbog opasnosti od zagađenja zahtijevaju posebnu zaštitu. S obzirom na to da je visok stupanj očuvanosti, područje hrvatskoga krša iznimna je prirodna vrijednost u europskim razmjerima.