Na prostor današnje Hrvatske prva slavenska plemena dolaze u 6. i 7. st. za velike seobe naroda. Među njima su bili i Hrvati, koji se u izvorima spominju na širem prostoru, no etnički najkoncentriranije i povijesno najčvršće upravo u zaleđu jadranske obale.
Krajem 8. i početkom 9. st. bili su podložni franačkomu vladaru Karlu I. Velikomu te organizirani u dvije pogranične kneževine (marke), u kojima su vladali domaći knezovi. Na prostoru današnje primorske i planinske (južne) Hrvatske utemeljena je kneževina Hrvatska sa središtem u okolici Knina, a na prostoru nizinske (sjeverne) Hrvatske Donjopanonska kneževina (poslije Slavonija) sa središtem u Sisku.
Krajem 9. st. Donjopanonska kneževina potpada pod vlast Mađara, dok je vlast u južnoj Hrvatskoj preuzela narodna dinastija Trpimirovića. Uspon te dinastije započeo je za Tomislava (914–928), koji je proširio Hrvatsku i na područje Donjopanonske kneževine, a 925. okrunjen je za prvoga hrvatskog kralja. Svoj vrhunac Trpimirovići su doživjeli za kraljeva Petra Krešimira IV. (1054–78) i Dmitra Zvonimira (1078–89), kad su Hrvatskoj pripojene bizantska Dalmacija i Neretvanska kneževina. Njihovu vladavinu obilježio je kulturni procvat, osobito u graditeljstvu i kiparstvu. Iz istoga razdoblja potječu i prvi spomenici hrvatskoga jezika (Bašćanska ploča).
Ban. Tradicionalni naziv za visokoga državnog dostojanstvenika, većinom u funkciji kraljevskog namjesnika. Od kraja 12. st. spominju se dva bana, jedan za Hrvatsku i Dalmaciju, a drugi za Slavoniju.